Dvorac Bežanec je izgrađen krajem 17. st. kao jednokatni četverokrilni objekt s unutrašnjim dvorištem. Tridesetih godina 19. st. obnovljen je u duhu klasicizma i tako je postao jedan od najreprezentativnijih dvoraca u nas. Posjed Bežanec bio je vlasništvo grofova Keglevića, zatim baruna Kollenbacha, baruna Schlaum-Lindena i konačno baruna Ottenfels-Gschwinda.

Uz ime Josipe Ottenfels vezane su različite priče. Živjela je u Bežancu od 1842. do smrti 1885. g., kada je pokopana u obiteljskoj grobnici u župnoj crkvi u Pregradi. Bila je svojevoljna i svi članovi obitelji morali su joj se bezuvjetno pokoravati. Za njezina boravka u Bežancu dvorac se neprestano popravljao i dograđivao, a skele su desetljećima bile namještene. Pričalo se kako joj je putem iz Carigrada ciganka prorekla da će živjeti tako dugo dok bude gradila. Godine 1842. iz Carigrada su stigli sanduci s pokućstvom i sagovima koje nije za života stigla otvoriti. Nakon Josipine smrti iz sanduka su izvađeni perzijski sagovi, slike i pokućstvo, među kojima se isticao divan presvučen modrom kadifom sa zlatnim vezorn što ga je Franji Ksaveru poklonio neki turski vezir. Dvorac Bežanec često prema idejama retroaktivnih vlasnika adaptiran, kao zanemareni spomenik kulture od 1964. godine doživio je kvalitetnu sanaciju 1990. godine.