Antun Augustinčić (Klanjec, 4. svibnja 1900. – Zagreb, 10. svibnja 1979.), bio je hrvatski kipar, likovni pedagog, i akademik. Uz Ivana Meštrovića i Franu Kršinića svakako najznačajniji hrvatski kipar 20. stoljeća. Svjetski poznat po spomenicima izvedenim diljem svijeta, poput Rudara iz Ženeve (ispred zgrade Međunarodnog ureda rada), Vjesnica mira – ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku, Spomenika žrtvama fašizma u Adis Abebi te Spomenika seljačkoj buni u Stubici.
Antun Augustinčić rođen je u Klanjcu 1900. godine. Učio je kiparstvo od 1918. godine na tadašnjoj Visokoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu kod Rudolfa Valdeca i Roberta Frangeša, a kada je ona 1922. godine pretvorena u Kraljevsku akademiju za umjetnost i obrt, nastavlja studij kod Ivana Meštrovića.
Nakon diplome 1924. godine odlazi u Pariz, kao stipendist francuske vlade i dalje se usavršava na École des Arts décoratifs i na Académie des Beaux-Arts. U kiparstvu, njegovi trajni uzori ostat će klasični kipari; Donatello, Michelangelo i Bourdell. U Parizu počinje izlagati; prvi put 1925. godine na Salonu francuskih umjetnika, te drugi put 1926. godine na Salonu nezavisnih. Boravak u Parizu u Augustinčićevoj će biografiji ostati zabilježen kao jedan od presudnih trenutaka u izgradnji mladoga kipara.
Po povratku u Zagreb crta i izlaže grafike (1926. godine u Zagrebu te 1927. godine u Lavovu i Zagrebu). Prvi put samostalno izlaže svoje skulpture u Salonu Galić uSplitu. Augustinčić je jedan od osnivača likovne grupe Grupe Zemlja - 1929. godine, bio je potpredsjednik jedno vrijeme. S Grupom Zemlja izlaže 1929., 1931. i 1932.godine u Zagrebu, te 1931. godine u Parizu, iz grupe istupa 1933. godine. Istodobno izlaže u Barceloni (1929. godine), Londonu i Beogradu (1930. godine).
Od 1930-ih godina Augustinčić se počinje baviti tada vrlo usnosnim javnim spomenicima, sudjeluje i često pobjeđuje na brojnim javnim natječajima za spomenike diljem svijeta, stječe ugled provjerenog majstora konjaničkih figura. Već prije Drugoga svjetskog rata, Augustičić je stekao status državnog kipara, u očima svojih kolega i likovne javnosti.
Upoznavši Rodina, Augustinčić napušta akademizam i u slobodnoj modelaciji i nemirnom rodenovskom obliku traži vlastiti stil i izraz. Pronalazi ga između Meštrovićeve monumentalnosti i Kršinićeve lirske forme. Portreti Matošića, Šnajdera, Ivekovića, Štampara, Broza i Ružičke tek su neka od tih antologijskih djela portretne plastike, dok je niz njegovih figurativnih skulptura kao primjerice Nošenje ranjenika te mnogobrojni ženski aktovi razasut diljem svjetskih muzeja i galerija.
Najviše ih se ipak čuva u Galeriji Antuna Augustinčića u njegovome rodnom Klanjcu kojem je ostavio u nasljeđe najveći broj svojih djela, skica i maketa za mnogobrojne spomenike. Darovnim ugovorom iz 1970. godine sva svoja djela poklonio je rodnom Klanjcu, u kojem je 1976. godine otvorena Galerija Antuna Augustinčića.