Franjo Tuđman (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922. – Zagreb, 10. prosinca 1999.), bio je povjesničar, državnik i prvi predsjednik suverene i samostalne Republike Hrvatske.
Sudionik antifašističkog pokreta od 1941., kao obavještajni časnik. Nakon rata, u Glavnom stožeru JNA, potom na visokim vojno-političkim položajima, u Glavnoj personalnoj upravi, ministarstvu obrane i generalštabu. Završio studij na Višoj vojnoj akademiji 1957., čin general-majora stekao 1960. Na vlastiti zahtjev napustio vojnu službu 1961. te se posvetio znanstveno-istraživačkom radu. Osnovao Institut za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, čiji je ravnatelj bio od 1961. do 1967. Stupanj doktora povijesnih znanosti postigao je 1965., a od 1963. do 1967., izvanredni je profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Skupio opsežnu građu i pisao o povijesti Komunističke partije Hrvatske, u kojoj je, nasuprot unitarizmu, isticao nacionalnu sastavnicu njezine borbe protiv velikosrpskog režima. Izbačen iz Saveza komunista 1967. i umirovljen. Osuđen 1972. na 2 godine zatvora zbog "nacionalizma", pušten nakon 9 mjeseci. Osuđen zbog intervjua švedskoj televiziji 1981. na 3 godine, pušten 1983. iz zdravstvenih razloga. Tijekom 1984., vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, ali je iste godine zbog pogoršanja zdravstvenog stanja uvjetno pušten iz zatvora
Kao zagovornik hrvatske samostalnosti, politički se angažirao potkraj 1980-ih. Godine 1989. osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu te do smrti ostaje njezin predsjednik. Nakon pobjede HDZ-a na izborima 1990. izabran za predsjednika Predsjedništva SRH. Nakon donošenja demokratskog Ustava 1990., izabran za predsjednika Republike1992. godine. Autor je Deklaracije o neovisnosti Hrvatske od 25. lipnja 1991. godine. Kao vrhovni zapovjednik, vodio je obranu Hrvatske u Domovinskom ratu. Reizabran je za predsjednika 1997., a Hrvatska demokratska zajednica ponovno pobjeđuje na parlamentarnim izborima 1992. i 1995. godine.
Temelji njegove politike bili su: ujedinjenje svih Hrvata neovisno o ideološkoj usmjerenosti, političko-nacionalni pokret čiji je cilj bio samostalna država, ponovni ulazak u srednjoeuropski civilizacijski krug a izlazak iz „Balkana“, obnavljanje potiskivanih i stigmatiziranih hrvatskih tradicija, kulture, jezika i povijesti.
Njegova je politika izazvala prijepore u dijelu domaće i međunarodne javnosti. Oporba ga je kritizirala zbog autoritarnog političkog nastupa i naglašeno stranačke vlasti, uz neuspjelu privatizaciju tzv. društvenog vlasništva. Otišao je, unatoč tomu, kao karizmatska ličnost, najzaslužnija što je Hrvatska stekla svoju neovisnost, obranila se od velikosrpske agresije i oslobodila svoja okupirana područja.